25. veljače 2014. u prepunom Domu hrvatskih branitelja na Viškovu održana je predpremijera dokumentarnog filma „Obahajanja Halubajskeh zvončari 2013.“ autorice bacc. cult. Tatjane Udović. Halubajski zvončari su najpoznatiji po nastupima na karnevalima, ali njih se ne smije promatrati kao turistički proizvod, već treba posegnuti dublje, u samu srž užance – u trodnevno obahajanje Halubajskih zvončara po selima našega kraja, tvrdi autorica filma Tatjana Udović koja je nastojala tu „srž“ prikazati dokumentirajući tri dana zvončarskog ophoda 2013. godine.

DODATAK:

Halubajski zvončari

Piše: Tatjana Udović

Ritualna praksa Halubajskih zvončara odvija se tradicionalno više od 150 godina. Na području Halubja priroda je nudila određene mogućnosti, iz kojih je proizišao određeni način života, zatim određene prakse (izrada nastambi tzv. haluba), od kojih su pak nastali i nazivi (Halubje), a od praksi i vjerovanja nastao je ritual Halubajskih zvončara, zatim mit ili je pak nastao mit (jer ne znamo je li istina)  iz kojega možemo iščitati sve od navedenog.

U zadnjih trideset godina ljudi iz cijele Hrvatske ali i inozemstva dolaze na naše karnevale; Halubajski, Opatijski, Lovranski i najveći Riječki karneval. Za nastanak karnevala kao turističkog proizvoda zaslužni su upravo Halubajski zvončari koji su se 1963. godine spontano spustili na riječki Korzo kako bi se pokazali širim masama, odnosno ljudima izvan njihove uobičajene zvončarske rute koju čine sela halubajskoga kraja. Na navedenim karnevalima Halubajski zvončari dolaze na samome kraju simbolično kao začetnici karnevala, ali i kao najstarija, najbrojnija i najbučnija zvončarska skupina. Ali Halubajske zvončare ne možemo promatrati samo kao turistički proizvod, već treba posegnuti dublje, u samu srž užance – u tradicionalni trodnevni ophod Halubajskih zvončara po selima svoga kraja. Cilj zvončarskog  obilaska je komunikacija s mještanima, ali ujedno, moguće i važnije, prisjećanje na pretke koji su prema legendi na ovaj način, zvonjavom, obranili svoj kraj. Iz tog razloga zvončarski obilazak ima jednu višu – duhovnu dimenziju. Pusni duh obuzme svakog sudionika ove ritualne prakse; svakog Halubjana i Halubajku. Stoga za Pusni duh možemo reći da  je skup svih duša njihovih predaka koje potiču na zajedništvo, ljubav i ponos na njihov kraj – kraj kojega su i oni (preci) za svog življenja nosili u svojim srcima.  Taj duh zvončare drži i vodi naprijed, „zgorun, pa zdolun, pa malo drito i opeta zgorun, zgorun još više, zdolun“ po strmim putevima halubajskog kraja.

Na „štacijama“, mjestima zaustavljanja zvončara  okupljaju se i isprepliću ljudi, a svaki od njih, svaki pojedinac ima svoj individualan doživljaj i mjesta i samih Halubajskih zvončara (multilokalnost). Na temelju istraživanja na terenu može se zaključiti da je zvonjava zvona najljepša glazbe za sve Halubajce, Halubljane i Halubajke. Na zvon zvona njihovo srce poskoči, a kada se svi zvončari skupe u kolo, kada sva zvona zazvone, čineći tako orkestar, u njima se probude najsnažnije emocije. Sve  emocije prema zavičaju i prema precima  se probude u čovjeku koje ga ponesu – u jednu višu dimenziju…